Ako je jedan grad prvi u Kraljevini Ugarskoj imao svoju školu i ljekarnu, ako je u njemu prvi put u cijeloj Austro-Ugarskoj korištena električna energija (1896.), tiskana prva knjiga na rumunjskom jeziku (Luteranski katekizam, 1544.), pojavile se prve novine u Transilvaniji („Siebenbürger Zeitung“, 1784.), otvorena prva pivovara (1717.), prvo kazalište (1788.), prva bolnica i prvi muzej na području današnje Rumunjske, onda provesti dan u tom gradu nikako ne može biti dosadno. Ako se svemu doda da je iz njega krenula prva željeznička pruga u Transilvaniji (1872.) i da je drugi u Europi imao električni tramvaj (1904.), mnogi će pomisliti da je riječ o kakvoj prijestolnici ili barem o višemilijunskom gradu. A, eto, nije!

Sibiu je – Nijemci ga nazivaju Hermannstadt, Mađari Nagyszeben, a Hrvati i Srbi Sibinj – doista i to dvaput (1703. i 1791. i 1849. - 1865.) bio prijestolnica, ali samo Transilvanije. Treći put je taj epitet zadobio na godinu dana, 2007., kada je, zajedno s Luksemburgom, proglašen europskom prijestolnicom kulture, a mimo toga je glavni grad županije nazvane po njemu. Inače broji malo manje od 150 tisuća stanovnika, a nalazi se blizu zemljopisnog središta Rumunjske, na rječici Cibin, pritoci Olta, okružen planinskim lancima Karpata.

Prethodna povijest grada, tako nekako bi se moglo reći, „zakopitila“ se u današnjoj četvrti Gușterita, gdje se, na predjelu neolitskog naselja, nalazila rimska utvrda Cedonia. Prava povijest, međutim, započinje tek 1190. godine, doseljenjem Sasa s područja Rajne i Mozela. Već godinu dana kasnije se u jednom dokumentu pape Celestina III. spominje njihova utvrda. Bit će da je bila slabašna, čim nije odoljela nasrtajima Tatara 1241., ali je poslije njihova povlačenja napravljena još čvršća i jača.

M.J. | Bljesak.info / Tesarska kula

Nas dvoje u grad ulazimo upravo između obrambenih bedema, izgrađenih od crvene opeke, zbog čega Sibiu nerijetko nazivaju Crvengradom. Koju minutu kasnije, kad se popnemo na Gornji grad, stoljetno stanište ovdašnje elite, obilazimo i zagledamo tri sačuvane od nekadašnjih 40 gradskih kula, Tesarsku, Lončarsku i Suknarsku. Hermannstadt je – Nijemci su još do prije stotinu godina ovdje bili natpolovična većina, a prosta sve do 1945., zato i ne kažem Sibiu – 1376. godine imao 19 cehovskih udruga, a svaka se, među ostalim, već prema snazi ceha, brinula i za održavanje jednu ili više kula. Već u 14. stoljeću Sibiu je jedan od sedam gradova koji čine Siebenbürgen, odnosno Sedmogradsku, sa svojevrsnim saskim parlamentom poznatim kao Universitas Saxorum.

Prva zgrada kojoj se divimo je dvorana „Thalia“, zdanje filharmonije – to je ono prvo transilvanijsko kazalište što ga je otvorio izvjesni Martin Hochmeister. Znak je to da nismo daleko od središta, pogotovo što iznad niza zgrada proviruje kupola bijelog tornja sa satom, a to je, vidjesmo pripremajući se za posjet, Gradska vijećnica. Prolazimo pored koledža „Gheorge Lazar“ u istoimenoj ulici i nakon što izađemo iz jednog od lučnih prolaza, evo nas na Piața Mare, odnosno Velikom trgu. Besmisleno bi bilo nabrajati sve zgrade, ali sad, evo, Vijećnicu i na nju „naslonjenu“ isusovačku crkvu vidimo s pročelja. Vatrogasci nešto petljaju oko visokog stupa pa nam ne daju napraviti fotografije kakve bismo željeli, ali je trg toliko velik da će, dok ga obiđemo, završiti što god su započeli. Kiša prijeti, ali to ne sprečava kolonu prvačića s učiteljicama da prošpartaju trgom, a ni tri živopisno odjevene Ciganke, drugačije od svih u vidokrugu, koje pogledom ispraćamo dok ne nestanu u ždrijelu jednog od nekoliko lučnih prolaza.

Zavirujemo i u fontanu Falkenhayn, za koju se zna još od 1538.; trenutno je bez vode pa se može vidjeti komplicirani mehanizam što izbacuje vodene lukove. Stare slike prikazuju žene kako ovdje peru rublje i iz grada davno prognanu stoku koja se napajala na fontani. Zanimljivo je da je naziv dobila po njemačkom generalu Erichu von Falkenhaynu, i to ne što ju je obnovio ili takvo što već što je rešetkastu ogradu koju je njegova vojska u Velikom ratu zaplijenila i odvezla za lijevanje topova ipak odlučio izdvojiti i vratiti na njeno mjesto. Slikamo se – postavljen je točno ispod tornja Vijećnice – s Gheorgheom Lazarom (1779. - 1823.), onim što prođosmo pored njegova koledža. Odavde, je iz obližnjeg Avriga, u Rumunjskoj slavljen kao čovjek koji je rumunjsko školstvo „oteo“ iz ruku Grka i njihovog jezika i organizirao ga na narodnom jeziku, i to ne samo Transilvaniji već, još više, u Moldovi i Vlaškoj. Kasnije ćemo u malom parku naići na još jedan njegov spomenik.

M.J. | Bljesak.info / „Oči“ na krovovima

Najpoznatija grada su ipak „oči“ na krovovima jednog broja zgrada na trgu. Radi se o prorezima za zračenje tavanskih prostorija o kojima se, međutim, ispredaju raznorazne legende. Iako se zna da „oči“ postoje stoljećima, mnogi će posjetitelje uvjeravati kako su ih napravili njemački vojnici za Drugog svjetskog rata kako bi lako nadgledali što se dešava na trgu. Nema na svijetu drugog grada s ovakvim „očima“, ali, koliko god predstavljale atrakciju, djeluju i pomalo jezivo i zastrašujuće – dojam je da neka džinovska stvorenja motre svaki naš korak.

Nećemo, naravno, potrošiti dan na Veliki trg, grad ipak nudi mnogo više. U obilazak odlazimo pomalo razočarani – striček u odori na ulazu u najpoznatiji ovdašnji muzej, Muzej Brukenthal, osnovan po Samuelu von Brukenthalu, guverneru Transilvanije od 1777. do 1787. On je u svoju palaču, izvedenu u baroknom slogu, „dovukao“ puno slika, gravura, knjiga i antikviteta svih vrsta, a stare i nove zbirke se nadopunjuju evo već dva i pol stoljeća. Ostaje nam da jedno drugom poziramo s četiri metra visokim brončanim Samuelom, a potom se s nama slikaju arheolog i povjesničar Thomas Nägler (1939. - 2011.), Juliu Adrian Paul (1930. - 2009.), kolega mu po struci i utemeljitelj sveučilišta u Alba Iuliji te Juliu Maniu (1873. - 1953.), političar o kome sam detaljnije pisao upravo u putopisu iz Alba Iulije, smješteni ispred ulaza u Kuću Altenberge, sada Povijesni muzej, danas također zakapijan.

Čudno za zatvorene muzeja, nije ponedjeljak, a ispostavit će se da je, ali zbog radova, nemoguće ući i u Prirodoslovni muzej. Majstori deveraju oko drveta, čistačice sakupljaju lišće, i jedni i drugi na upit može li se unutra odrečno odmahuju glavom. Ne brane, međutim, da se provrzmamo dvorištem, a ima se što vidjeti, vjerno izrađene figure dinosaura s detaljnim podacima o svakom. Triceratopsa izazivamo tegleći ga za rep, nasmijanom pterodaktilu ispričat ćemo vic, njegove narogušene susjede samo zaobilazimo, kao i još jednog, čija je glava toliko visoko u drveću da s njim ne bi vrijedilo ni pokušavati ući u razgovor. Na kraju dobroćudnom utahraptoru stavljam ruku u usta, ali mi je neće otkinuti, samo je njuška nakratko se pitajući neću li na njegove oštre zube nabosti kakvu ribu. Ništa od toga, nismo se baš pripremili za posjet. Za sve to vrijeme pomalo mrko nas motre Carl Friedricj Jickeli, Eduard A. Bielz, Michael Fuss i jedan im kolega prirodoslovac kome ne zapamtih ime, najzaslužniji za otvaranje muzeja 1895. godine; kao da uglas kažu: „Ma je l' to se vi sprdate s našim mezimcima?!“

M.J. | Bljesak.info / Oltar u Muzeju evangeličke crkve

Sibiu je inače nadaleko poznat kao grad muzeja, ima ih, mada izgleda malo lažljivo, barem jedno petnaest. Pozdravljamo pjesnika i prevoditelja Octaviana Gogu ispred Biblioteke „Astra“, tu je inače i direkcija nacionalnog muzejskog kompleksa, pa kružimo dalje. Na kraju ćemo – na stranu oni razvikani – potrefiti u, izgleda nam, najbolji, Muzej evangeličke crkve u Kulturnom centru nazvanom po biskupu transilvanijskih Sasa, prosvjetitelju Friedrichu Teutschu (1852. - 1933.) Nijemci su, rekoh, stoljećima ovdje bili ne samo većina već i pokretači svega što je Sibiu bio, a većinom i jesu bili evangelisti. Doista je oduševljavajuće što sve vidjesmo! Jer ako je ovdje Zlatna povelja transilvanijskim Sasima, izdana od ugarskog kralja Andije II. 1244. godine, a jest, iza debelog stakla, gdje drugo je možemo vidjeti? Nigdje.

Nije to jedini takav i toliko rijedak dokument, a nakon njih slijede rukom pisane note za misu iz 15. stoljeća i drugi manuskripti iz vremena dok je crkva još bila katolička. Sačuvan je tzv. tunelski sanduk uz 1538., Biblija iz 1534. i brojne druge vrijedne crkvene knjige, kameni tabernakul iz 14. stoljeća i još štošta iz tog doba. Makete crkava-utvrda, brojne umjetničke slike i kipovi saskih biskupa i drugih crkvenih velikana, crkveno posuđe, svetački kipovi, jedan nevjerojatno dopadljiv oltar od obojenog drveta… samo su dio postava vezanog za crkvu. Naravno da nije zapostavljen ni svakodnevni život Sasa: ukusno izrezbareni kovčezi, pokućstvo, odjeća i obuća… Sve-sve, ali je oku najslađa zbirka lutaka u saksonskim narodnim nošnjama, i to – odnosi se i na sve dosad spomenuto – ne samo iz Sibiua već iz cijele Transilvanije.

M.J. | Bljesak.info / Zbirka lutaka u saksonskim narodnim nošnjama

Skoknut ćemo i do luteranske katedrale, gotičke, prvotno, u 14. stoljeću, katoličke crkve svete Marije. Njen toranj visok – kako to Nijemci precizno izmjere! – 73 metra i 34 centimetra jedan je od simbola grada, a četiri manja nekad su bila znak strancima da ovdašnje sudske vlasti imaju pravo osuditi ubojice i druge počinitelje teških zločina na smrtnu kaznu. Crkva posjeduje najveće orgulje u Transilvaniji, a diči se ogromnom freskom „Raspeće“ Johannesa od Rosenaua iz 1445. godine. Više od 300 godina, do 1796., katedrala je bila i mjesto sahrane gradonačelnika, a poslije toga je napravljena samo jedna iznimka, kad je 1803. na bolji svijet preselio Samuel von Brukenthal. I još nešto posebno: brončana krstionica je, kaže predaja, izrađena od rastaljene cijevi zarobljenog osmanlijskog topa! Ispred crkve – ko bi drugi! – jedno petmetarski Friedrich Teutsch.

Osim kao Crvengrad, Sibiu je poznat i kao „grad crkava“, štoviše ga je papa Eugen IV. nazvao „bedemom koji štiti cijelo kršćanstvo“. Doduše je spomenuti papa bio na tronu u prvoj polovici 15. stoljeća, nekoliko desetljeća prije nego će se roditi Martin Luther. Kako god, ne možemo zaobići ni katoličku crkvu svete Ursule. U rodnom listu joj je ubilježena 1479. Tada dominikanska, sa samostanom, luterani je, kao i druge, preoteli 1543., a 230 godina kasnije biva vraćena katolicima, kada crkvu i samostan preuzimaju časne sestre uršulinke. Izvana, izuzev zvonika, gotika, a bila je i iznutra dok je Marija Terezija nije dala barokizirati, na što podsjeća natpis na slavoluku iznad oltarne niše. Posljednjih 30 godina koriste je i ovdašnji grkokatolici. Ispred crkve kip Nicolausa Olahusa (1493. - 1568.), nadbiskupa Ostrogona, primasa Ugarske i istaknutog katoličkog prelata, humanistaa i povjesničara.

A gdje su pravoslavci, zapitat će se sigurno poneki čitatelj? Danas su najbrojniji, ali su ovdje, kao i drugdje u Transilvaniji, daleko „najmlađi“. Na ove prostore počinju znatnije doseljavati tek u 18. stoljeću, a u Sibiu se smješta i sjedište pravoslavne mitropolije. Znatna promjena sastava stanovništva desit će se nakon završetka Velikog rata, kad je Sibio postao dijelom Rumunjske, a Nijemci će, pošto će tek tada moći slobodno napustiti Rumunjsku, spasti na ostatke ostataka nakon pada omraženog komunističkog diktatora Nicolaea Ceauşescua.

Red je, dakle, odšetati i do pravoslavne katedrale Svete Trojice. „Od prekjučer“ je, sagrađena između 1902. i 1906. godine, a model projektantima, pristašama bizantskog sloga, bila je legendarna Aja Sofija. Inače se prvi ovdašnji episkop zvao Dionisie Novacovici, što jasno ukazuje na njegovo slavensko, točnije srpsko podrijetlo. Inicijativu za izgradnju je, još sredinom 19. stoljeća, pokrenuo episkop Andrei Șaguna, ali je bez keša bila uzaludna.

Iako, u dijelu grada gdje nema previše visokih zgrada, djeluje impozantno, katedrala je visinom tornjeva (45 metara) ostala daleko iza luteranske. Izvana je ukrašena obojenom ciglom, a prostranu lađu natkrivaju kuglasti krovovi i četiri tornja. Ikonostas od pozlaćene lipovine također je izradio jedan našeg prezimena, kipar Constantin Babic. Pozlate ima i na bečkom lusteru od 76 svijeća, jednoipolmetarskim križevima na tornjevima te na metalnom kovčegu dugom 70, a širokom 56 centimetara, ispod koga je, izgleda mi, mada ništa ne piše, grob nekog crkvenog velikodostojnika.

Pravoslavlje ovdje koristi svaku prigodu kako bi, nakon što su drugi stoljećima „vladali“, pokazalo ko je sad glavni u gradu pa simbola pravoslavlja ima i ovdje i ondje, a najzanimljivijim nam se učini jedan podhodnik blizu katedrale, sav oslikan svecima pa ti se načas učini da autom prolaziš posred crkve.

M.J. | Bljesak.info / Pravoslavna katedrala

Crkava ima još, a vidjesmo – odavno je zaključana – i Veliku sinagogu, eklektičko zdanje sazidano 1899. Židova je, uglavnom trgovaca, oduvijek bilo u ovim krajevima, ali im je – izuzetak je bila Alba Iulia – stalno naseljavanje bilo zabranjeno sve do 1781. U praksi, budući da su Nijemci bili izrazito protiv, ni toga nije bilo sve do sredine 19. stoljeća, a išlo se dotle da su Židovi 1881. bili okrivljeni za ritualna ubojstva, što će se ispostaviti lažnim. Da skratim, broj im je unatoč svemu rastao, čak, nevjerojatno, i tijekom Drugog svjetskog rata, jer su ovamo bježali iz dijelova Transilvanije koje je okupirala Mađarska, a ovdje ih niko nije dirao. Nestajat će ih za komunizma, a konačno će židovska zajednica „umrijeti“ 1999. godine.

Barokni portali, karijatide, tornjevi s lučnim prolazima, puno, puno kipova i bisti, toliko da ne bi vrijedila nabrajati ni samo imena, a tek spomen-ploče, rodne kuće i kuće „s imenima“, dakle dobro stare, nazvane po nekadašnjim slavnim obiteljima… Za mnogo toga nije bilo mjesta u galeriji fotografija. Napravismo ih točno 505. I podvukosmo crtu.

Za koju godinu će se Sibiu – postupak je odavno u toku – upisati na popis UNESCO-ove svjetske baštine. Ugledni američki poslovni časopis „Forbes“ uvrstio je ovaj grad na listu deset najidiličnijih mjesta za život u Europi. Zar treba reći išta više?!